U naše kulture, i u ovaj jezik pomoću kojega i mene razumijete, Paul Auster se uvukao kroz Sarajevo 1994, u najtežoj godini opsade grada. Tada je, naime, u izdanju Festivala malih i eksperimentalnih scena objavljen prijevod romana “U zemlji posljednjih stvari” (prevoditeljica Aida Čengić), prema kojemu je iste godine, u opsađenom gradu, postavljena i kazališna predstava. Dvije godine kasnije, rat je taman završio, u Sarajevu je tiskan i “Izum samoće” (u prijevodu Senade Kreso), debitantska Austerova prozna knjiga, u kojoj vrlo precizno, u emocionalnom smislu odvažno, pripovijeda o očevoj smrti i o povijesti svoje porodice.

Tako je sarajevsko izdanje iz 1996, koje se, istina sve rjeđe, još uvijek može naći po tamošnjim knjižarama i antikvarijatima (po cijeni od tri marke, tojest jedanaest i pol kuna), do danas ostalo jedinom našom objavom ove neobično moćne knjige, zbog koje sam, priznajem, više od desetljeća bio nevoljak i redovito pomalo razočaran čitatelj svih sljedećih Austerovih naslova. Predugo mi je, naime, trebalo da prihvatim da pisac ne može dvaput napisati takvu knjigu.

Miljenko Jergović, Subotnja matineja